Scan barcode
A review by fijumanka0311
Anđeo u snijegu by Glenn Beck, Vojmir Špoljarić
3.0
„Život je putovanje, Rachel. Dok hodaš, možeš se ili osvrtati ili gledati ispred sebe. Uvijek misli na sljedeći korak.“
Na Rachel je izbor što od ovoga učiniti na svom putovanju. Nakon psihičkog zlostavljanja majke alkoholičarke, pasivnog oca koji ništa ne poduzima i bježi od istine, slijedi udaja za čovjeka, koji psihičkom zlostavljanju pridoda i ono fizičko. Gdje su granice gdje to prestaje? Izbor je na samim osobama, žrtvama u cijeloj toj priči.
Ne osuđujem, čak se nisam ni ljutila previše, nisam srećom bila u takvim životnim situacijama da znam kako bih sama postupila. Samo sam čitala i čekala da vidim kad će (i hoće li) nastupiti to osviještenje, nakon kojeg moraš odlučiti i uzeti stvar u svoje ruke, prestati izigravati žrtvu i krenuti živjeti punim plućima. Zlostavljači su „fantastične“ osobe koje tako vješto znaju onoj drugoj strani nametnuti krivnju i grižnju savjesti, manipulatori po rođenju.
Zapravo se kod ovakvih tema uvijek iznova pitam: zašto se takve osobe pokaju tek pred kraj života, kad su slomljeni duhom, nerijetko teško bolesni. Tada svi traže oprost i božju milost. Zar misle da će oprost i kazna od nekoliko Očenaša i Zdravomarija poništiti sve ružno što su činili tijekom života, bilo aktivno ili pasivno, i široko im otvoriti put do Raja. Tužno, a izgleda tako jednostavno.
A oni s druge strane, koji godinama ne poduzimaju ništa, odjednom progledaju pa ti dođe da im zaplješćeš, jer u protivnom bi samo mogao zaključiti da su sve to i zaslužili. A nije tako.
Na kraju zapravo ne znam što bih rekla o samom romanu, tema je teška, a što je više priča išla kraju, na tren čak i patetična. Od mene trojka, ali samo zato što sam ipak uspjela u tome vidjeti natruhu ljubavi i privrženosti prema bližnjemu, a ovakve me priče na kraju ostave tužnog srca i gorkog okusa, bez obzira imale sretan kraj ili ne.
Na Rachel je izbor što od ovoga učiniti na svom putovanju. Nakon psihičkog zlostavljanja majke alkoholičarke, pasivnog oca koji ništa ne poduzima i bježi od istine, slijedi udaja za čovjeka, koji psihičkom zlostavljanju pridoda i ono fizičko. Gdje su granice gdje to prestaje? Izbor je na samim osobama, žrtvama u cijeloj toj priči.
Ne osuđujem, čak se nisam ni ljutila previše, nisam srećom bila u takvim životnim situacijama da znam kako bih sama postupila. Samo sam čitala i čekala da vidim kad će (i hoće li) nastupiti to osviještenje, nakon kojeg moraš odlučiti i uzeti stvar u svoje ruke, prestati izigravati žrtvu i krenuti živjeti punim plućima. Zlostavljači su „fantastične“ osobe koje tako vješto znaju onoj drugoj strani nametnuti krivnju i grižnju savjesti, manipulatori po rođenju.
Zapravo se kod ovakvih tema uvijek iznova pitam: zašto se takve osobe pokaju tek pred kraj života, kad su slomljeni duhom, nerijetko teško bolesni. Tada svi traže oprost i božju milost. Zar misle da će oprost i kazna od nekoliko Očenaša i Zdravomarija poništiti sve ružno što su činili tijekom života, bilo aktivno ili pasivno, i široko im otvoriti put do Raja. Tužno, a izgleda tako jednostavno.
A oni s druge strane, koji godinama ne poduzimaju ništa, odjednom progledaju pa ti dođe da im zaplješćeš, jer u protivnom bi samo mogao zaključiti da su sve to i zaslužili. A nije tako.
Na kraju zapravo ne znam što bih rekla o samom romanu, tema je teška, a što je više priča išla kraju, na tren čak i patetična. Od mene trojka, ali samo zato što sam ipak uspjela u tome vidjeti natruhu ljubavi i privrženosti prema bližnjemu, a ovakve me priče na kraju ostave tužnog srca i gorkog okusa, bez obzira imale sretan kraj ili ne.