Scan barcode
A review by _barb
Frida ili o boli by Slavenka Drakulić
3.0
"Frida ili o boli" bila je prva knjiga koju sam pročitala ove godine te moj prvi susret s djelom Slavenke Drakulić.
Frida Kahlo posljednjih je desetljeća postala prepoznatljivija kao proizvod nego kao umjetnica (iako su šire mase uglavnom svjesne njezinog zanimanja). I dok razne proizvode krase djela njenih kolega - Klimt i Van Gogh su tu možda najbolji primjer - Fridina umjetnost često ne nailazi na jednaku rasprostranjenost, već tu ulogu ima sam njen lik. Tako postoje Frida lutke, majice s njenim likom, šalice i ostale sitnice. Istina, ona je mahom slikala autoportrete, ali na tim proizvodima nisu njeni autoportreti. No neću sada ulaziti u polemiziranje o percepciji umjetnika i umjetnosti, to ostavljam svojim prijateljicama koje su malo stručnije u tom području.
Frida Kahlo za života je mnogo bolovala. Kao dijete je bolovala od dječje paralize, a sa sedamnaest godina našla se u strašnoj prometnoj nesreći koja ju je na dugo vremena prikovala za krevet i ostavila posljedice koje su je pratile do kraja života.
Frida Kahlo znala je što je bol, a Drakulić je u svom romanu stavila naglasak upravo na to i posao u tom pogledu maestralno odradila. Proza je fokusirana na tjelesnost, točnije na Fridin odnos s vlastitim tijelom i s čestim agonijama koje joj donosi. No ne dopušta da joj to slomi duh. Kroz odnos s vlastitom sudbinom, tijelom i boli Drakulić oslikava hrabru, odlučnu, ali i krhku i uplašenu i bespomoćnu Fridu i kad bi to bila jedina dimenzija romana, izgubilo bi se dosta toga, ali možda bih i bila više zadovoljna pročitanim.
Ono što mi se nije svidjelo bila je Fridina razina ovisnosti o Maestru (riječ se odnosi na Fridinog supruga Diega Riveru.) Drakulić je sve Fridine želje, sve njene ideale i politička uvjerenja vezala isključivo za Maestra. Uz to, Rivera je prikazan kao negativac, nevjerni suprug koji svakog dana ima novu ljubavnicu. Iako to nije daleko od istine, i sama Frida je imala znatno veći broj ljubavnika od onih koji su spomenuti u romanu i njezina je nevjera prikazana u puno drugačijem svjetlu.
Smatram da je takav odabir znatno oslabio Fridinu karakterizaciju i da je tim postupkom protagonistica svedena na žrtvu koja je ovisila isključivo o tuđoj voli i svojih uvjerenja nije imala.
Ono što mi je zasmetalo u manjoj mjeri, ali svejedno smatram vrijednim spomena, je odsutnost kulturoloških odrednica i identiteta. Knjiga je previše slavenska, previše hrvatska, ne sadrži gotovo nikakve elemente meksičkog mentaliteta i kulture. I premda to nije uvijek nužno loša stvar i nije mi problem prijeći preko toga, ovdje mi je nedostajalo meksičkog duha.
Slavenka Drakulić svakako je važna pojava suvremene hrvatske književnosti i planiram pročitati još njenih djela prije nego dođem do zaključka sviđaju li mi se njene knjige ili ne. Nažalost, "Frida o boli" me više razočarala nego oduševila.
Frida Kahlo posljednjih je desetljeća postala prepoznatljivija kao proizvod nego kao umjetnica (iako su šire mase uglavnom svjesne njezinog zanimanja). I dok razne proizvode krase djela njenih kolega - Klimt i Van Gogh su tu možda najbolji primjer - Fridina umjetnost često ne nailazi na jednaku rasprostranjenost, već tu ulogu ima sam njen lik. Tako postoje Frida lutke, majice s njenim likom, šalice i ostale sitnice. Istina, ona je mahom slikala autoportrete, ali na tim proizvodima nisu njeni autoportreti. No neću sada ulaziti u polemiziranje o percepciji umjetnika i umjetnosti, to ostavljam svojim prijateljicama koje su malo stručnije u tom području.
Frida Kahlo za života je mnogo bolovala. Kao dijete je bolovala od dječje paralize, a sa sedamnaest godina našla se u strašnoj prometnoj nesreći koja ju je na dugo vremena prikovala za krevet i ostavila posljedice koje su je pratile do kraja života.
Frida Kahlo znala je što je bol, a Drakulić je u svom romanu stavila naglasak upravo na to i posao u tom pogledu maestralno odradila. Proza je fokusirana na tjelesnost, točnije na Fridin odnos s vlastitim tijelom i s čestim agonijama koje joj donosi. No ne dopušta da joj to slomi duh. Kroz odnos s vlastitom sudbinom, tijelom i boli Drakulić oslikava hrabru, odlučnu, ali i krhku i uplašenu i bespomoćnu Fridu i kad bi to bila jedina dimenzija romana, izgubilo bi se dosta toga, ali možda bih i bila više zadovoljna pročitanim.
Ono što mi se nije svidjelo bila je Fridina razina ovisnosti o Maestru (riječ se odnosi na Fridinog supruga Diega Riveru.) Drakulić je sve Fridine želje, sve njene ideale i politička uvjerenja vezala isključivo za Maestra. Uz to, Rivera je prikazan kao negativac, nevjerni suprug koji svakog dana ima novu ljubavnicu. Iako to nije daleko od istine, i sama Frida je imala znatno veći broj ljubavnika od onih koji su spomenuti u romanu i njezina je nevjera prikazana u puno drugačijem svjetlu.
Smatram da je takav odabir znatno oslabio Fridinu karakterizaciju i da je tim postupkom protagonistica svedena na žrtvu koja je ovisila isključivo o tuđoj voli i svojih uvjerenja nije imala.
Ono što mi je zasmetalo u manjoj mjeri, ali svejedno smatram vrijednim spomena, je odsutnost kulturoloških odrednica i identiteta. Knjiga je previše slavenska, previše hrvatska, ne sadrži gotovo nikakve elemente meksičkog mentaliteta i kulture. I premda to nije uvijek nužno loša stvar i nije mi problem prijeći preko toga, ovdje mi je nedostajalo meksičkog duha.
Slavenka Drakulić svakako je važna pojava suvremene hrvatske književnosti i planiram pročitati još njenih djela prije nego dođem do zaključka sviđaju li mi se njene knjige ili ne. Nažalost, "Frida o boli" me više razočarala nego oduševila.