Scan barcode
_barb's review against another edition
3.0
"Frida ili o boli" bila je prva knjiga koju sam pročitala ove godine te moj prvi susret s djelom Slavenke Drakulić.
Frida Kahlo posljednjih je desetljeća postala prepoznatljivija kao proizvod nego kao umjetnica (iako su šire mase uglavnom svjesne njezinog zanimanja). I dok razne proizvode krase djela njenih kolega - Klimt i Van Gogh su tu možda najbolji primjer - Fridina umjetnost često ne nailazi na jednaku rasprostranjenost, već tu ulogu ima sam njen lik. Tako postoje Frida lutke, majice s njenim likom, šalice i ostale sitnice. Istina, ona je mahom slikala autoportrete, ali na tim proizvodima nisu njeni autoportreti. No neću sada ulaziti u polemiziranje o percepciji umjetnika i umjetnosti, to ostavljam svojim prijateljicama koje su malo stručnije u tom području.
Frida Kahlo za života je mnogo bolovala. Kao dijete je bolovala od dječje paralize, a sa sedamnaest godina našla se u strašnoj prometnoj nesreći koja ju je na dugo vremena prikovala za krevet i ostavila posljedice koje su je pratile do kraja života.
Frida Kahlo znala je što je bol, a Drakulić je u svom romanu stavila naglasak upravo na to i posao u tom pogledu maestralno odradila. Proza je fokusirana na tjelesnost, točnije na Fridin odnos s vlastitim tijelom i s čestim agonijama koje joj donosi. No ne dopušta da joj to slomi duh. Kroz odnos s vlastitom sudbinom, tijelom i boli Drakulić oslikava hrabru, odlučnu, ali i krhku i uplašenu i bespomoćnu Fridu i kad bi to bila jedina dimenzija romana, izgubilo bi se dosta toga, ali možda bih i bila više zadovoljna pročitanim.
Ono što mi se nije svidjelo bila je Fridina razina ovisnosti o Maestru (riječ se odnosi na Fridinog supruga Diega Riveru.) Drakulić je sve Fridine želje, sve njene ideale i politička uvjerenja vezala isključivo za Maestra. Uz to, Rivera je prikazan kao negativac, nevjerni suprug koji svakog dana ima novu ljubavnicu. Iako to nije daleko od istine, i sama Frida je imala znatno veći broj ljubavnika od onih koji su spomenuti u romanu i njezina je nevjera prikazana u puno drugačijem svjetlu.
Smatram da je takav odabir znatno oslabio Fridinu karakterizaciju i da je tim postupkom protagonistica svedena na žrtvu koja je ovisila isključivo o tuđoj voli i svojih uvjerenja nije imala.
Ono što mi je zasmetalo u manjoj mjeri, ali svejedno smatram vrijednim spomena, je odsutnost kulturoloških odrednica i identiteta. Knjiga je previše slavenska, previše hrvatska, ne sadrži gotovo nikakve elemente meksičkog mentaliteta i kulture. I premda to nije uvijek nužno loša stvar i nije mi problem prijeći preko toga, ovdje mi je nedostajalo meksičkog duha.
Slavenka Drakulić svakako je važna pojava suvremene hrvatske književnosti i planiram pročitati još njenih djela prije nego dođem do zaključka sviđaju li mi se njene knjige ili ne. Nažalost, "Frida o boli" me više razočarala nego oduševila.
Frida Kahlo posljednjih je desetljeća postala prepoznatljivija kao proizvod nego kao umjetnica (iako su šire mase uglavnom svjesne njezinog zanimanja). I dok razne proizvode krase djela njenih kolega - Klimt i Van Gogh su tu možda najbolji primjer - Fridina umjetnost često ne nailazi na jednaku rasprostranjenost, već tu ulogu ima sam njen lik. Tako postoje Frida lutke, majice s njenim likom, šalice i ostale sitnice. Istina, ona je mahom slikala autoportrete, ali na tim proizvodima nisu njeni autoportreti. No neću sada ulaziti u polemiziranje o percepciji umjetnika i umjetnosti, to ostavljam svojim prijateljicama koje su malo stručnije u tom području.
Frida Kahlo za života je mnogo bolovala. Kao dijete je bolovala od dječje paralize, a sa sedamnaest godina našla se u strašnoj prometnoj nesreći koja ju je na dugo vremena prikovala za krevet i ostavila posljedice koje su je pratile do kraja života.
Frida Kahlo znala je što je bol, a Drakulić je u svom romanu stavila naglasak upravo na to i posao u tom pogledu maestralno odradila. Proza je fokusirana na tjelesnost, točnije na Fridin odnos s vlastitim tijelom i s čestim agonijama koje joj donosi. No ne dopušta da joj to slomi duh. Kroz odnos s vlastitom sudbinom, tijelom i boli Drakulić oslikava hrabru, odlučnu, ali i krhku i uplašenu i bespomoćnu Fridu i kad bi to bila jedina dimenzija romana, izgubilo bi se dosta toga, ali možda bih i bila više zadovoljna pročitanim.
Ono što mi se nije svidjelo bila je Fridina razina ovisnosti o Maestru (riječ se odnosi na Fridinog supruga Diega Riveru.) Drakulić je sve Fridine želje, sve njene ideale i politička uvjerenja vezala isključivo za Maestra. Uz to, Rivera je prikazan kao negativac, nevjerni suprug koji svakog dana ima novu ljubavnicu. Iako to nije daleko od istine, i sama Frida je imala znatno veći broj ljubavnika od onih koji su spomenuti u romanu i njezina je nevjera prikazana u puno drugačijem svjetlu.
Smatram da je takav odabir znatno oslabio Fridinu karakterizaciju i da je tim postupkom protagonistica svedena na žrtvu koja je ovisila isključivo o tuđoj voli i svojih uvjerenja nije imala.
Ono što mi je zasmetalo u manjoj mjeri, ali svejedno smatram vrijednim spomena, je odsutnost kulturoloških odrednica i identiteta. Knjiga je previše slavenska, previše hrvatska, ne sadrži gotovo nikakve elemente meksičkog mentaliteta i kulture. I premda to nije uvijek nužno loša stvar i nije mi problem prijeći preko toga, ovdje mi je nedostajalo meksičkog duha.
Slavenka Drakulić svakako je važna pojava suvremene hrvatske književnosti i planiram pročitati još njenih djela prije nego dođem do zaključka sviđaju li mi se njene knjige ili ne. Nažalost, "Frida o boli" me više razočarala nego oduševila.
tonka_blue's review against another edition
4.0
Ovo je moj prvi susret s autoricom i ostavio me oduševljenom.
Fokusirajući se na element boli koji je prožimao život Fride Kahlo svakodnevno i koji ju je oblikovao te kroz njezine odnose autorica je stvorila zanimljiv prikaz poznate slikarice.
Naglasak je uvijek na tjelesnom i emotivnom istovremeno progovarajući kroz njezinu umjetnost, ne zanemarujući pritom nezdrav odnos s Diegom Riverom koji se u knjizi spominje isključivo kao Maestro čime se on stavlja po strane. Fokus ni u kojem trenutku nije na njemu osobno, ali je uvijek iz perspektive njezinih emocija prema njemu.
Izuzetno zanimljiva, tečna knjiga.
Fokusirajući se na element boli koji je prožimao život Fride Kahlo svakodnevno i koji ju je oblikovao te kroz njezine odnose autorica je stvorila zanimljiv prikaz poznate slikarice.
Naglasak je uvijek na tjelesnom i emotivnom istovremeno progovarajući kroz njezinu umjetnost, ne zanemarujući pritom nezdrav odnos s Diegom Riverom koji se u knjizi spominje isključivo kao Maestro čime se on stavlja po strane. Fokus ni u kojem trenutku nije na njemu osobno, ali je uvijek iz perspektive njezinih emocija prema njemu.
Izuzetno zanimljiva, tečna knjiga.
drdreuh's review against another edition
2.0
Frida's Bed is a strange tale strangely written. Of course Slavenka Drakulić isn't entirely to blame, it IS Frida Khalo's life it chronicles, afterall.
Admittedly I'm not generally a fan of historical fiction because you just can't tell where the history leaves off and the fiction begins. But Drakulić's biography-slash-novel is even more egregious as she indiscriminately switches from first person to third and back again. The effect is, fittingly, surrealistic.
And this surrealist literary style carries through to the (bitter) end. For Khalo lead a pretty tortuous life - physically due to illness and injury as well as emotionally - and the book follows right along! The end was a slow death for poor Khalo and it feels like a slow death for the reader too. The final pages are an exhausting tirade that ultimately leaves us with a sense of relief at Khalo's departure.
As an interpretation of an artist's life, its an interesting read. A biography, however, it is not. For a slight book, it feels longer that it should.
Admittedly I'm not generally a fan of historical fiction because you just can't tell where the history leaves off and the fiction begins. But Drakulić's biography-slash-novel is even more egregious as she indiscriminately switches from first person to third and back again. The effect is, fittingly, surrealistic.
And this surrealist literary style carries through to the (bitter) end. For Khalo lead a pretty tortuous life - physically due to illness and injury as well as emotionally - and the book follows right along! The end was a slow death for poor Khalo and it feels like a slow death for the reader too. The final pages are an exhausting tirade that ultimately leaves us with a sense of relief at Khalo's departure.
As an interpretation of an artist's life, its an interesting read. A biography, however, it is not. For a slight book, it feels longer that it should.
booksandtea997's review against another edition
2.0
Nažalost, iako sam očekivala suprotno, ova mi knjiga nije baš sjela.
Autorica na poseban način dočarava Fridinu bol, kao da priča o onome što je ona sama proživjela i ti opisi su zaista dobri, ali mi je sam Fridin lik nekako ostao dalek.
Osim toga, stil pisanja mi nije odgovarao. Nagli prelazak sa trećeg u prvo lice naracije odvraćao mi je pažnju (izgubila bi se nit) i nisam nikako mogla da se udubim u priču.
Jednostavno, željela sam više od ove knjige. Željela sam više Fride.. a pročitala sam samo tešku knjigu o njenoj patnji koja nije djelovala potpuno autentično.
Autorica na poseban način dočarava Fridinu bol, kao da priča o onome što je ona sama proživjela i ti opisi su zaista dobri, ali mi je sam Fridin lik nekako ostao dalek.
Osim toga, stil pisanja mi nije odgovarao. Nagli prelazak sa trećeg u prvo lice naracije odvraćao mi je pažnju (izgubila bi se nit) i nisam nikako mogla da se udubim u priču.
Jednostavno, željela sam više od ove knjige. Željela sam više Fride.. a pročitala sam samo tešku knjigu o njenoj patnji koja nije djelovala potpuno autentično.
More...